Hodočašće: Put bogotraženja i duhovnog uzrastanja (AUDIO)

Hodočašće do svetih mjesta, jedan od hrišćanskih podviga na putu približavanja Bogu, oduvijek je predstavljalo uzvišeno putovanje u susret Gospodu i njegovim svetima. Do svetinja koje su mjesto istinske ljubavi i nade u spasenje i život vječni, vjernici iz godine u godinu prelaze kolometre. Od kad je svijeta i vijeka cilj je isti – u iskrenoj molitvi zadobiti i u srcu osjetiti blagodat Božiju.

U čast proslavljanja Boga ljudi su na sveta mjesta išli još od apostolskih vremena. Mnogi hrišćani na Istok su putovali u prvim vijekovima hrišćanstva. Slaveći Gospoda, stizali su u Vitlejem, mjesto rođenja Isusa Hrista, u Nazaret gdje je propovijedao vjeru i Jerusalim, mjesto Hristovog raspeća i vaskrsenja.

Od vremena Svetog Save hodočaste i Srbi. Prvi srpski arhiepiskop svojim putovanjima u Svetu zemlju nadahnuo je mnoge vladare, crkvene velikodostojnike, monahe i pobožan narod da krene njegovim stopama. To traje i danas.

-Hodočašće je put radi proslavljanja Boga i njegovih svetih, radi poklonjenja moštima svetitelja i nekoj čudotvornoj ikoni. Nije to put na koji se kreće da bi se fizički ojačalo, da bi se na tom putu zabavljalo i slično. To je, prije svega, jedno od sredstava duhovnog uzdizanja i proslavljanja Boga i njegovih svetih. Zato treba napraviti tu razliku. Svaka žrtva je Bogu ugodna. Svako će da prinese Bogu žrtvu prema svojim mogućnostima, ali čovjek hrišćanin prije svega treba da ispuni ono što nam je zapovijeđeno u Svetom Pismu, to nam naša Sveta crkva nalaže, a potom neki drugi podvig kao što je hodočašće po blagoslovu Crkve. Zato oni koji idu na hodočašće treba da poste sve postove, da su redovni u hramovima na bogosluženjima, da se trude u skladu sa mogućnostima i sa Božijom pomoći da žive hrišćanski. Onda hodočašće dođe kao jedna duhovna nadogradnja. Vidimo kod naše omladine blagoslovenu težnju da se ugodi Bogu i putem hodočašća, ali ne treba da preskačemo i ono što Gospod od nas traži –podsjetio je protojerej Dragiša Simić, starješina Hrama Uspenija Presvete Bogorodice u Čajniču.

U savremenom svijetu u kojem se sve kreće ubrzano, mnogi biraju da uspore, i kroz molitvu, strpljivim koracima stignu na sveta mjesta gdje će pronaći ono što su dugo tražili – unutrašnje pomirenje, iscjeljenje od bolesti i nedaća, duhovnu snagu, učvršćenje vjere u pravoslavlju.

S jakom vjerom vijekovima stiže se i u Čajniče, mjesto na istoku Republike Srpske koje plijeni pažnju zbog čudotvorne ikone Presvete Bogorodice – Čajničke krasnice.

Savladavanje kilometara, trud i odricanje vrijedni su blagotvorne molitve pred  ikonom majke Božije. Crkveno i narodno predanje svjedoči da su ovdje brojni vjernici, ne samo pravoslavne vjeroispovijesti, iscijeljeni od raznih bolesti, među njima i od onih za koje se smatra da su neizlječive.

Ikonu koju poštuju i muslimani i rimokatolici, prema predanju izradio je Sveti apostol i jevanđelist Luka. Iz Svete zemlje na Stari kontinent donijeli su je svetorodni Nemanjići. Do turskog porobljavanja Srbije bila je u manastiru Svetog Nikole u Pribojskoj banji. Osmanlije su zapalile manastir, a pobožni narod ikonu je spasio i donio u Čajniče, gdje je 370 godina bila u Staroj crkvi, sve do izgradnje novog velelepnog hrama.

-Od kada je u Čajniču čudotvorna ikona Presvete Bogorodice – Čajnička krasnica vjernici su na poklonjenje majci Božijoj uvijek dolazili sa raznih strana, iz blizine i iz daleka. Podsjetimo se da je nekada kod naših starih postojalo uvjerenje da se treba malo pomučiti kada se ide svetinji. Pa su u ta starija vremena, kada je manje bilo prevoznih sredstava, dolazili pješke, putovali danima, noćevali gdje se zadese kod nepoznatih ljudi koji su primali hodočasnike na prenoćište. Danas, ipak, više dolaze automobilima, a opet ima i hodočasnika koji imaju želju da dolaskom pješice ugode Bogu, majci Božijoj i svetima. U Čajniče dolaze ljudi sa svih strana svijeta, iz Srbije, Republike Srpske, Federacije BiH, pojedinačno ili organizovano, a ljeti kad su na godišnjem odmoru stižu sa svih kontinenata-priča Simić za Radio Foču.

Tako  je i u dane Časnog posta, najstrožeg i najdužeg od četiri velika posta u pravoslavlju, kada se vjernici u molitvi tjelesno i duhovno pripremaju za najveći hrišćanski praznik Vaskrs.

Na poklonjenje čudotvornoj ikoni Presvete Bogomajke na izmaku Cvjetne nedjelje Velikog posta, iz Foče do Čajniča, jednog od najpoznatijih pravoslavnih svetilišta i kako Sveti Nikolaj žički i ohridski zapisa najvažnijeg u Srpskoj pravoslavnoj crkvi poslije manastira Ostrog, pješačilo je i oko 250 hodočasnika.

Molitvenim hodom dugim 62 kilometra, neuobičajenom makadamskom rutom preko planinskog prevoja Potrkuša, do Hrama Uspenija Presvete Bogorodice stigli su za 14 časova.

U radosti i sabornosti korak po korak od fočanskog Hrama Svetog Save do hrama posvećenog ženi nad ženama u Čajniču stigao je i Vladimir Vasić iz Istočnog Sarajeva.

-Motivi su uvijek duhovne prirode da čovjek pruži neki svoj lični doprinos ka samome sebi, ali i ka zajednici. LJudima koji nisu imali to iskustvo ponekad je teško pokazati, odnosno prepričati. Hodočašća i molitveni hod su jedna velika zajednica, gdje se isti duh diše. Činjenica je, mi na hodočašćima više puta doživimo i neka veća iskušenja u smislu povreda, u smislu umora, u smislu ljutnje, da se ne lažemo u smislu nekih manjih svađica. Ali sve je to život i na kraju i kad dođemo, pristupimo svetinji mi smo jedna zajednica. Hodočašća gledam kao život. Svi u životu prolazimo neka iskušenja, nekad je teže, nekad lakše, ali smisao naših života jeste susret sa Gospodom i nadam se da će naš život da bude takav da se poslije svih iskušenja radujemo. Svaki put se radujemo susretu sa svetinjom i mislim da je najvažnije da čovjek doživi duh hodočašća, taj duh solidarnosti, jer toliki stepen solidarnosti nigdje nisam osjetio u dosadašnjem životu kao na hodočašću-kaže Vasić.

Putem molitve rado idu i slobodoljubivi Srbi iz Pivskog kraja u Crnoj Gori. Vođen riječima Isusa Hrista „Gdje su dvoje ili troje okupljeni u moje ime, onda sam i ja među njima“, pred Čajničkom krasnicom za blagodat Božiju pomolio se Dušan Tijanić iz Plužina.

-A gdje je Gospod zajedno sa nama koji se oko njega sabiramo i njegov blagoslov tražimo, tu je i Presveta Bogorodica kojoj smo išli na poklonjenje, da joj se molimo za naše spasenje, ali i spasenje roda našeg Srpskog. I sa ove i sa one strane Pive, Tare i Drine, tromeđe srca našeg vascijelog roda srpskog, kod koga ćemo ići ako nećemo ići kod naše zaštitnice čudotvorne ikone Presvete Bogorodice Čajničke, kojoj se vijekovima srpski rod moli i što god traži izmoli. Ona blagoslovom svojim dariva naš rod stradalni i mučenički, ali i rod koji je rađajući se ovdje na Zemlji umnožio Carstvo nebesko dušama pravednih i nevino stradalih. Hodili smo i za njih, hodili smo i za nas, ali hodili smo i za one koji će se sutra roditi, jer valja i njima ovaj trnoviti put svijeta ovozemaljskog raskrčiti. I njima u amanet da ostavimo, da se i oni mole Presvetoj Bogorodici za naše grijehe i da pale svijeće. Nikad ne znamo šta je Gospodnji promisao, šta će biti sa nama i svima koji se našim zovu. Da se zajedno molimo i da umnožimo molitvu-nadahnuto govori Tijanić.

Na poklonjenje i molitvu do najvećih pravoslavnih svetinja s vjerom da će ispuniti zacrtani duhovni cilj pješice odlazi i Fočanka Dragana Kovač. Na putu ljubavi, žrtve i vjere Svetom Vasiliju Ostroškom Čudotvorcu ozarenog lica stiže pod Ostrog, Presvetoj Bogorodici za zdravlje moli se u Čajniču, duh snaži i u srednjovijekovnom manastiru Zagrađe kod Plužina u Crnoj Gori.

-Duhovna obnova kako bih se ujedno udaljila od svakodnevne buke i obaveza koje nameće život glavni je motiv za ovakav vid putovanja. Ovo putovanje najmanje se mjeri kilometrima zato što je svaki korak molitva, svaka kap znoja predstavlja žrtvu, a fizički napor je zapravo duhovno oslobađanje i preobraženje. Prosto, to je put života. Vratimo se ispunjeni, ali bih rekla da je to ipak blagodat, jer se puno toga desi tokom hodočašća. Zbližimo se sa drugim saputnicima, upoznamo se, razmijenimo životna iskustva, steknemo dobre prijatelje, pronađemo i odgovore na pitanja zbog kojih idemo na hodočašće. Zbog toga su najljepši dani u godini dani Svetog Vasilija i kada se ide u bilo koji manastir-kazuje Kovačeva.

Istrajan u vjeri među Fočacima je Ivan Likić, koji je do sada organizovao dva molitvena pješačenja - u Čajniče i manastir Zagrađe kod Plužina.

-Tokom puta osjeća se veliki umor, ali kada se stigne u svetinju, taj umor se zaboravi. Zaboravi se i čitav pređeni put. Jednostavno stignemo zadovoljni i produhovljeni. Planirao sam da organizujem hodočašće i pod Ostrog, pa se nadam da ću u toj namjeri uspjeti i da će hodočasnika biti još više-rekao je Likić.

Vjerujući narod Foče rado se otisne na molitveni put i u srpske kosovskometohijske manastire, na Svetu Goru Atonsku, grčku Eginu, manastir Tumane, svetinje na prostoru između planina Ovčar i Kablar u Srbiji poznate kao srpska Sveta Gora.

Hodočašće: Put bogotraženja i duhovnog uzrastanja (AUDIO)

Novinar: Dejan Mandić
Izvor: Radio Foča