Đogo: Naš polis i fakultet, o Svetom Vasiliju Ostroškom 2026.

Pozdravno slovo protojereja-stavrofora Darka Đoga, dekana Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Svetog Vasilija Ostroškog u Foči na svečanoj akademiji povodom fakultetske krsne slave.

Kada je prije 32 godine u tadašnjem Srbinju zapčeo novi život sarajevske bogoslovije u obliku Duhovne akademije Sv. Vasilija Ostroškog, oci osnivači naše škole bili su vođeni zavjetnom mišlju starom nekoliko vijekova. I danas, kada gledamo onaj odavno pucketavi snimak svečanog proglašenja početka rada Duhovne akademije, mi zapravo gledamo u vijekove prije i vijekove poslije tog trenutka.

U ratnoj i tragičnoj ali ujedno i svečanoj i radosnoj atmosferi, stoje naš duhovni otac i pokrovitelj, Visokopreosvećeni Mitropolit Nikolaj, a tu su i velikani srpske bogoslovske misli u HH, naš prvi dekan Episkop Atanasije Jevtić, kome se uskoro kao nastavnik i naš voljeni starac pridružio veličanstveni Mitropolit Amfilohije Radović, lučonoša ostroškoga duha i miomirisa. Tu je i tadašnji episkop, današnji mitropolit Bački g. Irinej i njegov duboki glas koji sa dužnom toržestvenom ozbiljnošću čita proglas o osnivanju naše Akademije.

Tu je i akademik Vojislav Maksimović, čovjek koji je znao da je briga za svoj kraj – prva dužnost svakoga ko voli svesrpsku Otadžbinu. Među matičarima su i druga velika imena, poput zavjetnog mislioca Žarka Vidovića... sve njih je objedinjavao isti Duh Sveti koji i danas diše među nama i nadahnjuje nas da nastavimo djelo koje su na obalama Drine još od nemanjićkih, kotromanićkih i ljubavićkih vremena započeli naši u Hristu praroditelji: kraljevi, vojvode, monasi, sveštenici, štampari ali i težaci i hajduci, svi ujedinjeni u jednom misli: onoj da Svjetlost Hristova kroz srpske škole osvjetljava ove naše krajeve i sve krajeve Otadžbine.

Vjerovali su tada u nas danas, vidjeli nas u Duhu, i kroz najcrnja vremena i prije te 1994, tražili da dožive čas koji mi danas blagodarni Bogu i njima živimo. Nije ni čudo do su nazvali našu školu imenom Svetog Vasilija Ostroškog – jednog od rijetkih Hercegovaca kojega nije pokorila gordost zbog rođenja u humskoj zemlji, svetitelja koji je vidio Peć i nosio kosovsku misao u sebi, nikada miran od agarenskih napada i zlobe istokrvnih nam Raiča...

Počelo se tada, sa saznanjem da je za jedno visoko bogoslovsko učilište vrijeme upravo tada, u vremena tuge i radosti, napora i beskrajne ljubavi, u vrijeme kada se slavno umiralo ali je i sveti Vasilije u litiji išao kroz ovu zemlju i mi smo mu drhtavom rukom i dušom prilazili. Od tog dana u našim učionicama izrečeno je mnogo predavanja, u našim crkvama odsluženo mnogo liturgija, podijeljeno mnogo diploma...

Ali ono jezgro kao da je ostalo isto – naša škola zasnovana je na istom blagoslovu Sv. Vasilija i istoj svetoj osnovi: na zavjetnom ubjeđenju da čovjeka nema bez Velikog Petka i Vaskrsenja, bez odricanja i slavljenja, bez osjećaja da nastavljaš nešto veće od sebe samoga i osjećaja da moraš biti dovoljno jak da bi i oni nakon tebe imali na koga da se ugledaju.

Nedavno smo se nas nekolicina prisjećali studiranja ranih dvijehiljaditih godina na našem Fakultetu, prisjećali se profesora i duhovitih dogodovština, ali i bijede i dijeljenja svega što se imalo i supruga jednog našeg bivšeg studenta sa uzdahom reče: „Kako bih voljela da sam tada bila sa vama!“

Taj uzdah nas je zamislio: zaista, prilika da ti predaju ljudi poput Mitropolita Amfilohija i Milana Radulovića bila je vrijedna svih probušenih cipela na putu niz i uz Krvavac. Uspjeli smo danas upravo zato što su se naši profesori iz Beograda i svih srpskih zemalja trudili da nam budu ono najviše što se može biti studentu – da nam postanu i ostanu uzori.

Zamislite kako je bilo kom dekanu našeg fakulteta kada se ujutro Bogu pomoli i krene mu dan a on zna da mu valja u cipele Vladike Atanasija? Možda ne vrijedimo njegove pertle, ali znamo da nam valja hodati kroz vaseljenu njegovim stopama.

Danas kada slavimo svetog Vasilija, moramo i da se zapitamo gdje bismo i šta bismo mogli bez njegovih svetih molitava? Znamo svi odgovor: ništa. No on je dao pregaocima božanske mahove. Upravo Božijim promislom dogodilo se da se Akademija smjesti u ovaj grad. Od dana njenog smještanja, profesori i studenti nalikovali su na svoj srpski narod u malom.

Kao što su Srbi svi od reda Krajišnici jer uvijek živimo na putevima civilizacija, na kontaktu tuđih ambicija, uvijek dovoljno mali da nas rasparčavaju a dovoljno veliki da smetamo, tako se i naš fakultet od početka morao potruditi da opravda svoje postojanje. Nama se ponekad, iz demografski većih centara poručivalo da je Srbinje tj Foča odveć mala i zabačena da iznese jedan fakultet – kao što se to u otuđenom svijetu počesto prebacuje Beogradu i srpskom narodu u cjelini. Zaboravlja se da naš grad ne samo da ima veličanstvenu istoriju – i to istoriju upravo grada – već i danas ima građane, ljude koji žive onaj Platonov ideal polisa kao mjesta pripadanja i uzrastanja.

Kada god jedan Srbin izrekne nesvjesnu besmislicu o tome da Fakultet potrebuje neki veći grad ili neki drugi univerzitet, takav čovjek, makar nesvjesno, zapravo proglašava smrt Srpstva. Jedan narod i njegova kultura nisu živi zato što se trpamo na nekoliko komada zemlje.

Naš zlatni srednji vijek nije nam ostavio nijedan grad veličine Londona, već su tadašnji Prizren, Skoplje i Kruševac sijali svojim crkvama. U XIX vijeku naša Srbija ali i srpska kultura izvan nje dižu se ne zato što smo imali velike gradove već zato što je velika srpska kultura Beograd, Niš, Valjevo, Mostar, Sarajevo, Foču preobražavala iz turskih kasaba u kulturom velike gradove.

Svako ko misli da srpska kultura danas nije kadra da se neprekidno ostvaruje, uzrasta i nadahnjuje na istoku Srpske i u Foči – propovijeda kraj i potonuće srpskog naroda. No mi smo najjasniji svjedok da je i dalje kadro srpsko bogoslovlje da bude živo i prisutno.

Čuvena je žalba sv. Grigorija Bogoslova kako se u Novom Rimu njegovog doba po pijacama i trgovima raspravlja o dogmatskim problemima. Danas su teološke rasprave žive po fočanskim trgovima i baštama, što će reći da duh zlatnog vijeka Carigrada ovdje stoluje više nego ma gdje drugdje.

Za srpsko bogoslovlje beskrajno je važno da se dozivaju, vole, pomažu i neprekidno prožimaju naš PBF u Beogradu, mjesto u kome smo uvijek svojoj kući i naš Fakultet na kome su braća iz Beograda uvijek svojoj kući.

Srpstvo je jako ne koliko ga ima u Beogradu ili Banjoj Luci – mada borba za Megalopolisom i tamo nije jednostavna ni laka – već onoliko koliko smo jaki u svakom mjestu naše Otadžbine.  Otuda naš Univerzitet u Istočnom Sarajevu, naš grad jesu zavjetni zadatak i proba čitavog srpskog naroda, kao cjeline.

Mi smo zato danas ponosni ne gordošću koja počesto nadahnjuje ali i zaslijepljuje ljude, kada se fakulteti busaju brojkama, projektima, novcem i sličnim parametrima koji pred vijekovima ne znače ništa.

Mi smo ponosni što nam je najmanjima dato da nosimo krst i oganj Svetog Vasilija, a taj krst i taj oganj najveći su i najvatreniji na svijetu. 

Izvor: Radio Foča