Ulcinj ponovo zagrlio legende: priča o prijateljstvu, ljubavi i ljudima koji se ne zaboravljaju (AUDIO)

Pored najduže plaže na Jadranu, najjužniji grad u Crnoj Gori, Ulcinj, proteklih pet godina prepoznatljiv je i po Mundijalu prijateljstva, manifestaciji koja iz godine u godinu okuplja najveća imena iz svijeta sporta sa prostora bivše Jugoslavije. Tako je i proteklog vikenda, nekadašnja država od Vardara pa do Triglava stala u Ulcinj. Brojne legende fudbalskih, košarkaških, odbojkaških i vaterpolo terena, kao i skijaških i atletskih staza, prisjećali su se sportskih uspjeha i onih koji nisu više među živima.

Ovogodišnji Peti Mundijal prijateljstva u Ulcinju prvo veče posvetio je legendarnim imenima koja više nisu sa nama, sa porukom  da će živjeti vječno i da će vječno trajati sjećanje na njih i njihove usjpehe.

Omažom šestorici velikana, Ivanu Gudelju, Dušku Vujoševiću, Božu Koprivici, Goranu Suknu, Draženu Dalipagiću i Edinu Avdiću - Ulcinjani su još jednom podsjetili da će ih  uvijek doživljavati kao svoje prijatelje.

Pavle Pepđonović - Omaž Ivanu Gudelju

Posebnu emociju i sjetu probudio je kratki film o Ivanu Gudelju, legendarnom fudbaleru splitskog „Hajduka“, čija je priča postala mnogo više od sjećanja na jednog velikog sportistu.

Upravo je Gudelj bio početna iskra iz koje je potekla nesvakidašnja priča o Mundijalu, čiji je idejni tvorac Ulcinjanin Pavle Pepđonović. Promocija Gudeljove knjige prerasla je u nešto mnogo veće, susret ljudi, uspomena i emocija, koji je okupio više od 500 učesnika, među kojima su i najveća imena jugoslovenskog sporta. Tako je priča o jednom fudbaleru, njegovoj karijeri i životnoj snazi postala temelj manifestacije koja čuva od zaborava ne samo sportske velikane već i vrijednosti, prijateljstva i duh jednog vremena.

Gudelj je bio iskra sa kojom je krenula ova priča, ističe Pepđonović: „Jedna posebna emocija, ipak, jer je riječ o čovjeku koji je začetnik svega ovoga, o jednoj iskri od koje je krenula ova priča, ova misija. Ni mi sami, ponavljam, nismo bili svjesni šta će sve iz toga nastati. Sve je, takoreći, počelo iz igre, ali vidjeli ste da je ovo mnogo više od toga. Prisutni su osjećaji tuge, s jedne strane, ali i velikog ponosa, velike časti i ogromnog poštovanja koje svi mi osjećamo. Oni su se samo preselili na neko ljepše mjesto. Zaista, teško je ovo i opisati. Vidjeli ste kolika je bila koncentracija ljudi, koliko je ljudi bilo prisutno. Do Ulcinja treba doći, a svako od njih prešao je između 700, 800, pa i do 1.000 kilometara. Mislim da smo večeras svi zajedno poslali jednu veliku i lijepu poruku i njima, koji su nas gledali sa nekog ljepšeg mjesta, ali i regionu, Evropi i cijelom svijetu”, rekao je Pepđonović.

Igor Milanović - Omaž Goranu Suknu

Redovni učesnik Mundijala bio je vaterpolista Goran Sukno, reprezentativac Jugoslavije, osvajač Olimpijskog zlata u Los Anđelesu 1984.godine i zlata na Svjetskom prvenstvu u Madridu 1986. Na njegove slavne dane podsjetio je saigrač i jedan od najboljih srpskih vaterpolista Igor Milanović, koji je za Jugoslaviju odigrao 349 utakmica i postigao 540 pogodaka. Milanović je osvojio dva olimpijska zlata, dva svjetska, jedno evropsko i dva na Svjetskom kupu. Igrao je za Partizan, Mladost , Crvenu zvezdu, Romu, Budvansku rivijeru, Kataloniju. Na otvaranju Olimpijskih igara 1996. godine nosio je zastavu SR Jugoslavije. Uvršten je u vaterpolo Kuću slavnih 2006.godine

Milanović ističe da ga ime Gorana Sukna podsjeća samo na ljubav i nesebičnost: „Govoriti o mrtvima nije nimalo lako niti zahvalno. Mnogo sam volio Gorana Sukna, baš sam ga volio. Mislim da je i on mene gledao s ljubavlju, i to velikom ljubavlju. I on je bio čovjek koji je bio ljubav. Bio je čovjek koji nikada nije želio da bude u centru pažnje. Uvijek je bio negdje po strani, a radio je jedan veliki, veliki posao. Nesebično se davao timu i u potpunosti mu se predavao. Žao mi je što su mnogi od njih otišli tako mladi. Kada pogledam, i oni su bili mladi, i Dražen, na kraju i Praja, a i Dule je otišao relativno mlad.  Želio sam da široj publici dočaram kakav je Goran bio igrač, ali i da potvrdimo ono što već znamo  kakav je bio čovjek“, rekao je Milanović i dodao da je Ulcinjski mundijal prijateljstva evjerovatna priča. „Ovo što Pavle radi, ova bajka koju stvara, zaista je nevjerovatna. Osjećam se predivno, kao da sam u nekom posebnom svijetu. Zaista sam srećan i radujem se već danima što ću doći ovdje, što ću se vidjeti sa divnim ljudima u Ulcinju, ali i s prijateljima koje dugo, dugo nisam vidio, kao i s nekima koje već poznajem. Tako da, ovo je zaista nevjerovatno”, kaže Milanović.

Igor Milanović - vaterpolista Jugoslavije

Milanović se prisjetio i gola, koji mu je kako kaže promijenio život, gola kojim je Jugoslavija postala prvak svijeta 1986. u Madridu u meču protiv Italije. Posle čak četiri produžetka Igor Milanović je riješio susret, legendarnim golom u poslednjim sekundama četvrtog produžetka. „Taj gol sam vidio mnogo puta. U principu, još uvijek nisam pogledao nijednu svoju utakmicu u cjelini. Nikada to nisam radio. Nekako nemam taj lijep osjećaj, neprijatno mi je da gledam samog sebe. Valjda još uvijek u glavi nisam izašao iz uloge mladog igrača i prihvatio da sam sada već veteran. Ali taj gol sam zaista vidio milion puta, jer se često pojavljivao u najavnim špicama i raznim prilozima. Na neki način, upravo je taj gol obilježio moje ime i moju karijeru. Promijenio mi je život. Taj gol mi je zaista promijenio život”, rekao je Milanović.

Omaž Dušku Vujoševiću

Ulcinjski Mundijal prijateljstva prisjetio se i legendarnog trenera Duška Vujoševića ali i legendarnog Praje, Dražena Dalipagića, koji je obilježio evropsku košarku  sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Praja sa nepogrešivim šutom.

O igračkoj karijeri Dalipagića govorio je jugoslovenski i i prvi kapiten košarkaške reprezentacije Slovenije Peter Vilfan, koji je istakao da se na brojne načine moramo podsjećati na velika djela velikih sportista, te da je Mundijal prijateljstva jedna o tih manifestacija koja slavi imena najvećih ikada: „Lijepo je to što ih se sjećamo, što ih nikada nećemo zaboraviti i što ćemo i narednih godina, dokle god budemo živi, pričati o njima i širiti tu priču. Važno je da mlađim generacijama uvijek govorimo i objašnjavamo ko su ti ljudi bili, šta su uradili, kakvi su to sportisti bili i, prije svega, kakvi su to ljudi bili. Već godinama govorim, i to isto važi i za Sloveniju, da smo još prije deset ili dvadeset godina morali da počnemo da snimamo kratke filmove o našim sportistima, o tim vrhunskim majstorima. Sada već kasnimo, ali nikada nije kasno da se to uradi. Važno je da generacije koje dolaze mogu da ih vide, jer kada svojim očima vidiš šta je neko radio i na koji način, onda to mnogo bolje zapamtiš”, rekao je Vilfan.

Dodaje da se posebno raduje posjeti Ulcinju, jer su to za njega nezaboravni trenuci: „Prvi put sam bio prošle godine i, kada sam se vratio u Sloveniju, davao sam nekoliko intervjua i govorio o tome šta se ovdje zapravo dešava, šta sam ja ovdje doživio i šta ti ljudi rade. Kada sam im opisao kako sve to izgleda i kako se odvija u Ulcinju, nisu mogli da vjeruju. Pitali su me u čemu je razlog i zašto se sve to organizuje. A ja im onda ponovo objašnjavam, kao što bi Pavle rekao: samo nam je ljubav potrebna, budimo čovjek čovjeku, družimo se i ne zaboravljajmo istoriju, jer je ona važna. Sjećajmo se svoje prošlosti i jednostavno shvatimo da je život kratak  hajde da u njemu uživamo. Srećem ljude sa kojima sam nekada bio, družim se sa starim prijateljima i upoznajem nove. Srećem i ljude koje sam, recimo, prošle godine vidio prvi put nakon dugo vremena. Nas šestorica smo se prošle godine okupili u Ulcinju, a svi smo bili na Svjetskom prvenstvu u Manili. Mislim da smo se na ovakav način prvi put okupili nakon 1978. godine. To je uspomena koju nikada neću zaboraviti”, rekao je Vilfan.

Peter Vilfan - omaž Draženu Dalipagiću

Velikih košarkaših imena prisjetio se i jugoslovenski košarkaš Zoran Čutura, koji je zajedno sa Divcom, Rađom, Obradovićem, Paspaljem, Petrovićem osvajač olimpijskog srebra u Seulu 1988. godine. „Emotivno je, to je pravi izraz, barem kada je riječ o ovom okupljanju. U svakom slučaju, treba čestitati ljudima koji su se upustili u ovaj zahtjevan projekat i organizovali jednu ovakvu manifestaciju. Riječ je o zaista lijepoj inicijativi koja je okupila ljude iz nekih prošlih vremena, možemo reći i ljude koji su pomalo pali u zaborav. Meni je ovo druga godina da dolazim i uvijek mi je drago kada vidim neka draga lica i sretnem ljude koji mi mnogo znače”, kaže Čutura.

Nakon omaža najvećima, priča o košarci na Petom Mundijalu prijateljstva se ne završava. Ulcinj je posjetio još jedan sportista čije ime je ostalo urezano u sjećanje svih ljubitelja košarke, Dino Rađa. Ikona splitske, jugoslovenske i svjetske košrake, NBA zvijezda, član Košarkaške kuće slavnih.

Dio izgubljenog Drim tima Dude Ivkovića, dio tima koji je osvojio zlato za zemlju koja više nije postojala. Bilo je to na Evropskom prvenstvu u Rimu 1991. godine kada je Jugoslavija osvojila zlatnu medalju, pobjedivši u finalu domaćina Italiju rezultatom 88–73. To je bilo posljednje zlato koje je osvojila jedinstvena jugoslovenska košarkaška reprezentacija. U njenim redovima tada su bili Toni Kukoč, Dino Rađa, Vlade Divac, Žarko Paspalj, Zoran Savić, Predrag Danilović, Aleksandar Đorđević, Velimir Perasović, Jure Zdovc, Arijan Komazec, Zoran Sretenović i Zoran Jovanović. Trener im je bio Dušan Duda Ivković.

Film o Dinu Rađi "Od Splita do Košarkaške kuće slavnih"

Film „Od Splita do Košarkaške kuće slavnih“  o košrakašom putu Dina Rađe upravo je govorio o tim momentima ali i o slavnoj karijeri u Jugoplastici, Mesađeru, Boston Seltiksima, Panatanaikosu, Zadru.

Tokom prikazivanja filma, Rađa nije mogao sakriti emocije, jer kako je rekao, sve je manje onih koji su u filmu danas među živima. „Nažalost, mnogi moji prijatelji koje vidimo na ovim snimcima više nisu među nama. Nema Cape, nema Srete, nema Dude, nema ni nekih Amerikanaca i mnogih drugih. Ali, to je život, idemo dalje. Dok smo mi ovdje, dok se družimo i dok čuvamo uspomene na sve njih, sve je super. Mislim da mladi, kada pogledaju ove snimke, mogu da vide koliko je rada uloženo, koliko je truda i odricanja bilo potrebno da bi se došlo do takvog nivoa. To je i poruka koju im treba poslati: bez rada i žrtvovanja nema uspjeha. Potrebno je žrtvovati se dugi niz godina. Kada odigrate jednu dobru sezonu, to ne znači da je posao završen naprotiv, tek tada treba zapeti još više. Iza vrhunskih rezultata stoje godine rada, discipline i odricanja. A to znači i da ponekad morate da žrtvujete dio vremena koje biste inače posvetili drugim stvarima u životu”, rekao je Rađa.

Dino Rađa

O filmu koji prikazuje karijeru i život Dina Rađe pričao je i košarkaši trener Vlado Đurović, napomenuvši da je Rađa gdje god je igrao osvajao titule: „On je rekao da je jedan od najvažnijih poteza u njegovom životu bio to što je uzeo Krolu iz Split za trenera. I zaista, kada vidite kako su radili, jasno je da je to bio pravi rudarski rad. Upravo mu je takav pristup pomogao da izgradi ovakvu karijeru i da gotovo svuda gdje je igrao osvaja titule. To je zaista fantastično. Vidi se da je i on pun emocija nakon filma. Kaže da ga je gledao, ne znam, možda najmanje petnaest puta. Juče sam s njim ručao i razgovarali smo o tome. Rekao mi je da se svaki put rasplače dok ga gleda. I zaista, evo, i sada su mu krenule suze na kraju filma. Mogu da vam kažem da su i ljudi oko mene bili veoma emotivni. Kada vidite, recimo, Dražena Petrovića, koji se više puta pojavljuje na snimcima dok igra s njim, pa onda Zorana Sretenovića i sve te ljude kojih više nema, obuzmu vas emocije. Naravno, njega to posebno pogađa jer je poznavao mnogo više tih ljudi koji više nisu među nama”, istakao je Đurović.

Promocija knjige "ŽOC"

Priča o košarci na Petom Mundijalu prijateljstva u Ulcinju obogaćena je promocijom knjige „ŽOC“ o Željku Obradoviću, najtrofejnijem evropskom košarkaškom treneru, autora Branimira Smilića i Nikole Novakovića. O radu i trofejima Željka Obradovića govorio je hrvatski košarkaški trener Željko Pavlićević  koji je prvi put  učestvovao na Mundijalu prijateljstva u Ulcinju. Tokom promocije knjige „ŽOC”, Pavlićević je otkrio da je Obradoviću poslao poruku podrške nakon što je napustio klupu Partizana. Poruka je glasila „Povratak spasava sve osim tebe“: „U tom trenutku osjetio sam potrebu da mu se obratim. Bila je to ona noć kada sam pretpostavljao da se dvoumi. Svi smo mi treneri takvi ne spavamo i nismo mirni kada se dešavaju tako važne i prelomne situacije. S obzirom na to da je on najveći trener u istoriji i da će to ostati, smatrao sam da moj savjet nije nikakvo nametanje mišljenja. To je bio savjet čovjeka koji je i sam prošao kroz mnogo toga, sa željom da mu poručim da ne dozvoli da ga drugi nagovaraju na nešto što možda nije najbolje za njega. Znate, vi se jednom vratite, sve se sredi i situacija se smiri, ali njegovi problemi i dalje ostaju. A sve to košta zdravlja, a njemu to zaista nije bilo potrebno. Mislim da je dobro postupio. U tom smislu je bila i ta moja poruka”, ispričao je Pavlićević.

Mundijal je i ove godine značajne trenutke posvetio fudbalu. Promovisana  je knjiga „Hadžija sa Koševa“, posvećena Faruku Hadžibegiću, a prikazan je i dokumentarni film „Moca – Jedna od najljepših fudbalskih priča“.

Ilustrovana monografija posvećena Momčilu Vukotiću, fudbalskoj legendi beogradskog „Partizana“ i neponovljivoj crno-bijeloj desetki. Priča o jednom vremenu, jednom fudbalskom majstoru i filozofiji života i sporta koja danas sve više iščezava. Nostalgija za danima kada je fudbal bio mnogo više od igre, a majstorstvo se ogledalo ne samo u potezu i golu, već i u dostojanstvu, karakteru i poštovanju. Svjedočanstvo o velikim pobjedama, nezaboravnim trenucima i posebnoj sportskoj etici. Jer postoje legende čija se veličina ne mjeri samo trofejima i rezultatima, već tragom koji ostavljaju u srcima ljudi.

O Momčilu Vukotiću, fudbalskom majstoru i legendi crno-bijelih, govori Dejan Savićević, jedno od velikih imena jugoslovenskog fudbala. Sjećanje na velikog igrača, vrijeme kada je fudbal imao posebnu dušu i majstore čija je igra prevazilazila granice terena. Jer o istinskim veličinama najljepše svjedoče oni koji su i sami ispisivali istoriju fudbala.

Dejan Savićević sa sinovima Moce Vukotića na Mundijalu prijateljstva

„Čak sam jednom prilikom igrao protiv njega. Bilo je to protiv Partizana, u Podgorici. Ja sam bio na klupi, bio sam još klinac. Ušao sam na nekoliko minuta, ali ga se dobro sjećam. Bio je vrhunski igrač, a to se moglo vidjeti i u ovom filmu. Nisam upoznao mnogo boljih igrača koji su toliko dali Partizanu koliko je dao Moca. On je prava legenda. Mislim da ga je Dragan DŽajić u filmu najbolje opisao i dočarao kakav je igrač bio i o kakvoj se veličini radilo. Bio je dobar čovjek, otvoren za razgovor, neposredan i uvijek spreman za šalu. To svi pamte kada govore o njemu. Volio je i da zapali cigaretu, tako da smo i po tome pamtili neke zajedničke trenutke. Zaista o njemu mogu da kažem samo najljepše stvari”, sjeća se Savićević.

Posebnu poruku podrške Mundijalu prijateljstva uputio je i predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, koji se prisutnima obratio video-porukom na svečanom otvaranju manifestacije. Događaju koji slavi sport, prijateljstvo i zajedništvo, tako je podršku pružio i najviši državni nivo.

Osnivač Mundijala prijateljstva Pavle Pepđonović

Mundijal prijateljstva u Ulcinju odavno je prerastao okvire sportske manifestacije. Postao je priča o ljudima, velikim emocijama i gradu koji je otvorio srce svojim gostima. Od hotelijera koji besplatno ustupaju smještaj, do onih koji obezbjeđuju hranu, piće i sve što je potrebno da se gosti osjećaju kao kod svoje kuće,  cijeli Ulcinj živi za ove dane. Ovdje se ne mjeri ko je koliko dao, već koliko je srca u sve to utkano. A ono što se dešava na Mundijalu, ti zagrljaji, suze, susreti poslije mnogo godina i iskrena radost ljudi koji su ponovo zajedno, teško je prenijeti i kamerom i riječima. To jednostavno mora da se doživi. O ovoj nesvakidašnjoj priči, koja je ujedinila grad i pokazala da je prijateljstvo najveća pobjeda, govori idejni tvorac i organizator Mundijala prijateljstva, Pavle Pepđonović. „Tokom svih pet godina, građanke i građani Ulcinja, vlasnici apartmana, hotelijeri i ugostitelji nisu naplatili ništa za ono što pružaju učesnicima. To traje tri dana. I mislim da upravo to najbolje govori o ljudima i o tome šta ovaj događaj predstavlja. Ove godine imamo rezervisane 704 sobe za Mundijal prijateljstva, a sve se to dešava van turističke sezone. To je dodatna otežavajuća okolnost, jer tada više nema toliko zaposlenih. Zato sve ovo iznose lokalni ljudi, članovi porodica, žene, majke, snaje i nevjeste, koje same uređuju, održavaju i pripremaju sve što je potrebno. Po svim tim aspektima, ovo je zaista jedinstven i poseban događaj. A tu su i sportisti, sportske legende i ljudi iz različitih sportova. Imamo ovdje i sportiste koji su nastupali u nižim rangovima takmičenja, ali i olimpijske pobjednike. Ipak, ovdje smo svi prije svega ljudi. To je lijepo opisao pokojni Božo Koprivica, koji je zajedno s nama utemeljio ovu priču. Čitao sam njegovu reportažu. Napisao je da je ovo događaj koji se ne može opisati riječima. Govorio je o atmosferi u kojoj nema ega, iako su na jednom mjestu okupljene tolike sportske veličine. Niko nema sujetu da sjedne u trinaesti red, niko ne insistira na posebnom tretmanu. A tu je i čovjek kojeg su možda već svi zaboravili, ali i on dođe i postane dio svega ovoga. Taj nivo tolerancije, zajedništva i međusobnog poštovanja zaista je neopisiv. Ovdje nema strogih protokola, nema podjela i nema potrebe da se bilo ko dokazuje. Zbog toga je i nama koji smo u organizaciji, a ima nas dosta, mnogo lakše da funkcionišemo i da zajedno živimo ovaj događaj. Na Mundijalu prijateljstva ima svega, ali ono što je najvažnije jeste naš slogan: „Samo nam je ljubav potrebna“. Svi smo mi ljudi. Bilo da ste petostruki prvak svijeta ili sam ja osvajač srebrne medalje na Balkanu, na kraju smo svi isti. Svima su nam potrebni ljubav, međusobno poštovanje, sreća i radost”, istakao je Pepđonović.

I kada se ugase svjetla, kada se posljednji zagrljaji pretvore u uspomene, a putevi ponovo odvedu svakoga na svoju stranu, u Ulcinju će ostati ono najvažnije  a to je ljubav koja nas je okupila i prijateljstva koja ne poznaju granice ni vrijeme.

Možda kamera ne može da zabilježi svaku suzu, niti riječi mogu da opišu svaki zagrljaj, ali srce pamti sve. I upravo zato Mundijal prijateljstva nije samo susret sportskih velikana, već podsjetnik da smo, uprkos svim razlikama, najbliži onda kada jedni drugima pružimo ruku i otvorimo srce.

Zatvaranje Petog Mundijala prijateljstva sa Dinom Rađom

Zato vjerujemo da će ova priča trajati. Jer sve što je sagrađeno na iskrenom prijateljstvu, zajedništvu i ljubavi ne prestaje posljednjim zviždukom, niti se završava rastankom. Ono nastavlja da živi u ljudima, u njihovim sjećanjima i u svakom novom susretu.

A ako nas je Mundijal nečemu naučio, onda je to da nam, u svijetu koji često zaboravlja šta je zaista važno, nije potrebno mnogo da bismo bili srećni. Potrebni su nam ljudi, iskreni zagrljaji i malo više razumijevanja.

Jer na kraju, kada se saberu sve pobjede, svi golovi i sve medalje, ostaje samo ono što je oduvijek bilo najvažnije ljubav.

Mundijal prijateljstva, Ulcinj. Jer, samo nam je ljubav potrebna.

Foto: Nataša Petrović, Senad Župljanin 

Novinar: Nataša Petrović
Izvor: Radio Foča