Vijesti

Priča o sokolu slomljenih krila - tužna sudbina srpskog velikana Milana Hadživukovića

08.01.2025 | 12:07 Priča o sokolu slomljenih krila - tužna sudbina srpskog velikana Milana Hadživukovića

Među brojnim istaknutim članovima ugledne fočanske familije Hadživuković jedno ime po mnogo čemu se posebno izdvaja- Milan Hadživuković. Ovaj veliki nacionalni i kulturni radnik bio je jedan od osnivača i višedecenijski predvodnik „Srpskog sokola“ u Foči, najstarijeg takvog društva u BiH.

Od 1893. godine, kada je u Srpskoj Varoši u Foči osnovano Sokolsko društvo, a zatim i nakon obnavljanja rada 1918. pa sve do Drugog svjetskog rata, kada je sa gašenjem Kraljevine Jugoslavije i ono ugašeno, ugledni trgovac Milan Hadživuković cijeli svoj život posvetio je „Sokolu“ i bio mnogo više od njegovog starješine.

                             

Foča 1893. Milan Hadživuković stoji prvi zdesna

Kao imućan trgovac, visokomoralan i društveno odgovaran pripadnik srpskog građanskog staleža, učestvovao je u organizovanju i finansiranju ne samo „Sokola“, već i drugih kulturnih i privrednih društava koja su sabirala Srbe i radila na prosvjećivanju naroda, očuvanju srpskog imena i učvršćivanju nacionalne misli.

Milan Hadživuković rođen je u Srpskoj Varoši u Foči 1870. godine. Nakon školovanja u Foči i Dubrovniku, bavio se trgovinom zajedno sa ocem Nikom i bratom Vasilijem, kada su materijalni i duhovni napredak bili u simbiozi i međusobno se podsticali.

Kuća Milana Hadživukovića

Baš kao što je njihova kuća- jedna od prvih srpskih kuća u centru Foče, koju je otac Niko podigao krajem 19. vijeka, ljepotom, neobičnim stilom gradnje i veličinom odudarala od svih kuća u Foči i odslikavala materijalni status ove porodice, tako je i „Soko“, kojim je Milan rukovodio, uz srpsku školu i Crkvu, bio jedan od duhovnih i moralnih svetionika fočanskih Srba.

Fočanski sokoli, Milan Hadživuković stoji prvi slijeva, Risto Jeremić stoji u sredini 

Luča sokolske misli koju su 1893. godine u fočanskoj Srpskoj Varoši upalili Risto Jeremić i njegov rođak i veliki prijatelj Milan Hadživuković, raširila se svim krajevima BiH u namjeri da se tjelesnim vježbama, a uz vježbe i prosvjetiteljskim misionarenjem, čuva narodno zdravlje, razagna tama neznanja i da se narod na svojevrstan način regrutuje i polako priprema za konačno oslobođenje i ujedinjenje ili kako je to zapisao Risto Jeremić da „ispremreže zemlju organizacijom koja će moći da posluži kad vreme dođe“.

Foto Muzej Stare Hercegovine

Uz „Soko“, veliku ulogu imalo je i Trezvenjačko društvo „Pobratimstvo“, koje je takođe vodio Milan Hadživuković, kao i Srpsko prosvjetno i kulturno društvo „Prosvjeta“, u čijem su osnivanju i finansiranju učestvovali opet Jeremić i Hadživuković, a uz njih i ostali viđeniji fočanski Srbi.

Jeremić je jedno vrijeme bio i predsjednik Glavnog odbora „Prosvjete“ u Sarajevu.

Fočansko pobratimstvo na vjenčanju Milana Hadživukovića, Milan sjedi u sredini, foto Muzej Stare Hercegovine

Uz sokolski pozdrav „Zdravo!“, koji će kasnije, kao i nošenje baklje i štafete, slet i čitav sistem organizacije, od „Sokola“ preuzeti nove vlasti nakon Drugog svjetskog rata, glavna parola sokolskog pokreta glasila je „Ustaj, živi, bori se, ne kloni“ i ona najbolje odslikava karakter tog pokreta i težak položaj srpskog stanovništva pod austrijskom okupacijom.

Osnovni zadatak ovih organizacija, koje su opismenjavanjem i bodrenjem naroda, te jednom vrstom prikrivene vojne obuke, težile konačnom oslobođenju, sažet je i u jezgrovitoj čestitki Srpskog sokola iz Foče 1912. godine Glavnom odboru „Prosvjete“ u Sarajevu, povodom desetogodišnjice njenog postojanja.

„Prosvjetom slobodi! Zdravo!“, čestitao je tada fočanski „Srpski soko“, odnosno njegov starješina Milan Hadživuković, jubilej „Prosvjeti“.

Čestitku je uputilo i „Pobratimstvo“ iz Foče poželjevši „da naša prosvijećenost počiva na granitnom temelju  trezvenosti“.

Fočanski soko, vježba na paralelama, foto Muzej Stare Hercegovine

O njegovom rodoljublju svjedoči „Prosvjetin kalendar“ koji 1931. godine piše da „Milan Hadži-Vuković, trgovac u Foči i Jeremićev najbliži saradnik uvek sa oduševljenjem priča o onom zanosu i poletu, o vremenu kada je omladina samo govorila o oslobođenju i ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom“.

U tekstu se dalje navodi:

„Iako se stenjalo u ropstvu, olakšanje je bilo u nadama, u idealisanju, u očekivanju lepšeg, boljeg, svetlijeg. Tako Milan Hadži-Vuković priča: Za vreme jednih ferija, Risto Jeremić kao student u društvu svojih prijatelja i drugova pri jednom izletu, upravo kad smo se popeli na vrh Zečja, izvadi nekakav papir i poče čitati. Koža nam se ježi, srce podrhtava pri svakoj izgovorenoj reči, suze nam frcaju. Jer Jeremić nam čita proklamaciju i objavu rata Turskoj. Jeremić nas je potpuno zbunio. Kad je svršio, uplakana lica, reći će nam: — Nažalost, ovo je objava rata Turskoj 1876. godine“, prenosi „Prosvjetin kalendar“ podsjećanje Milana Hadživukovića na vrijeme nacionalnog zanosa i čežnje za slobodom s kraja 19. vijeka, kada je nastao prvi “Soko“ u BiH.

Milan Hadživuković u kolu, u odijelu sa hercegovačkom kapom, foto Muzej Stare Hercegovine

Okupacione vlasti dobro su znale da je slobodarski srpski narod najveća prijetnja njihovoj vladavini u BiH, tako da su srpska društva često bila na udaru.

Zabranjivan im je rad, istaknuti članovi su progonjeni, što je naročito došlo do izražaja nakon sarajevskog atentata i početkom Prvog svjetskog rata.

Prve žrtve konačnog oslobođenja srpstva bili su istaknuti članovi srpske građanske elite u Foči, među njima braća Đorđe i Niko Hadživuković, koji su ubijeni u ljeto 1914. godine na dva drinska mosta u Foči. Na mostu u Brodu na Drini strijeljan je i bajonetima izboden i Milan Hadživuković, ali je ostao živ. Uz njega, preživio je i sveštenik Vasilije Kandić, koji je kasnije o tome ostavio pisano svjedočenje.

NJih dvojicu i Đorđa Hadživukovića, kako piše Kandić, doveli su na most u Brodu, a Nika Hadživukovića i sveštenike Josifa Kočovića i Vladimira Popovića na most u Foči, u noći između 9. i 10. avgusta.

Trebalo je da posluže kao taoci, odnosno kao jemstvo da fočanski Srbi neće preduzimati nikakve akcije protiv austrougarske vojske.

Oko jedan- dva sata iza ponoći, dok su sjedili na klupi na mostu okruženi stražom, prišao je jedan vojnik i bajonetom zadao smrti udarac u srce Đorđu Hadživukoviću.

„I u isti tren dobijem ja ubod bajonetom kroz lijevu ruku prema srcu, drugi ubod u trbuh, a tako otprilike i Milan, koji ranjen vrisnu, te dobijemo i kuglu iz puške, ja kroz desnu ruku, Milan kroz leđa“, zapisao je Kandić, a njegovo svjedočenje je u knjizi „Crkva Šklopotnica u Rijeci kod Foče“ prenio Milenko Todović.

Milan Hadživuković, sjedi treći zdesna, foto Muzej Stare Hercegovine

Zahvaljujući austrougarskom kapetanu, koji je, navodi Kandić, govorio poljskim ili maloruskim /ukrajinskim/ jezikom, a koji je čim puče puška naredio „halt“ i zaustavio vojnika u namjeri da ih ubije, teško ranjene odvezli su ih u vojnu bolnicu u Foči.

Iste noći na drugom mostu u Foči, ubijena su sva tri srpska taoca- Josif Kočović, Vladimir Popović i Đorđe Hadživuković.

Sa povlačenjem austrougarske vojske pred crnogorskom vojskom, ranjene Milana Hadživukovića i Vasilija Kandića prebacili su prvo u Kalinovik, a zatim u Sarajevo, odakle su u januaru 1915. internirani u logor u Arad.

Preživjeli su i tamnovanje, Hadživuković u Aradu i u Bosni, a Kandić dodatno i u Nežideru i Šopronjeku, ali je nedugo nakon povratka Kandić preminuo u Foči, 30. oktobra 1918. od posljedica ranjavanja i tamnice. Hadživuković je prethodno osuđen na Veleizdajničkom procesu u Banjaluci zajedno sa Ristom Jeremićem i drugim srpskim prvacima.

Nakon rata, Milan Hadživuković obnavlja u Foči rad Sokolskog društva, koje će u Kraljevini Jugoslaviji prefiks srpski zamijeniti jugoslovenskim, ali će nastaviti svoju misiju opismenjavanja i tjelesnog odgoja, otvaranja čitaonica po selima i predavanja o sadnji voća i unapređenju poljoprivrede.

Milan Hadživuković, drugi slijeva, foto Muzej Stare Hercegovine

Kada je izvojevana narodna sloboda, nastaviće moralno da uzdižu i prosvjećuju narod za svakodnevnu životnu borbu i ostvarivanje unutrašnje slobode, bez koje ni spoljašnja mnogo ne vrijedi.

Sokoli Jugoslavije uvode štafetu koja se prenosi širom zemlje na putu do groba kralja Petra Oslobodioca na Oplencu. Nakon atentata u Marseju 1934. godine, organizuju se hodočašća na grob kralja Aleksandra, a na prvom poklonjenju svom ubijenom kralju „Sokole“ iz Sarajevske župe predvodio je upravo Milan Hadživuković.

Kako piše „Sokolski glasnik“, putovalo se vozom u postu i molitvi, da bi se završni dio puta od Aleksandrovca pješačilo bez zalogaja hljeba. Do Topole se pješačilo, a od Topole do Oplenca pošli su na komandu u korak i marširali do oplenačke zadužbine.

„Na čelu je bio najstariji sokolski radnik iz župe Milan Hadži-Vuković, starešina sokolskog društva Foča. Nosio je pozlaćenu urnu sa zemljom uzetom sa grobova junaka i mučenika s Pala, Foče, Zenice, Blašnje ... Sokolska delegacija išla je za njim. Stari gorštaci sa Romanije i Sokoca zaplakali su ispred groba svog kralja. Nad grobom u tišini, prekidanom jecajima sokola i sokolica, govorio je Radmilo Grđić“, piše „Sokolski glasnik“.

Nakon Grđićevog potresnog govora „Hadživuković je, uplakan, spustio urnu na grob kralja Aleksandra. Na urni su bile reči: „Sokoli župe sarajevske prinose zemlju s grobova mučenika i junaka na grob Viteškog Kralja sa zakletvom „Idemo Vašim svetlim tragom”. Time je završena svečanost. Sokoli su se razišli duboko potreseni sa utiscima koji se nisu mogli zaboraviti”, izvještavao je „Sokolski glasnik“.

Kustos istoričar Muzeja Stare Hercegovine Danko Mihajlović kaže da je malo istaknutih srpskih nacionalnih radnika, kao što je bio trgovac Milan Hadživuković.

„Bilo kakav događaj u Foči nije se mogao zamislisti bez prisustva ovog istaknutog pojedinca. Kao vid državnog i društvenog priznanja, bio je prisutan na svim javnim protokolarnim događajima povodom značajnih datuma. Tako je predvodio predstavnike Sarajevske sokolske župe koji su se krajem 1934. poklonili groblju kralja Aleksandra na Oplencu, a 1935. godine je držao govor prilikom podizanja spomenika strijeljanim rodoljubima kod željeznog mosta u Foči“, kaže Mihajlović.

U vrijeme velike narodne obnove između dva svjetska rata, Milana Hadživukovića pogodila je velika porodična tragedija. NJegov sin Momir od 18 godina, apsolvent Trgovačke akademije u Beogradu i kako piše na njegovom spomeniku na starom groblju u Foči „najbolji sin i dika svoje porodice, najoduševljeniji član Pobratimstva i Sokola“, utopio se 1920. godine na fočanskom kupalištu Krvavac na rijeci Ćehotini.

Milanova prva supruga Darinka, rođena Grujić, srpska učiteljica, sa kojom je imao sina Momira, preminula je 1904. godine, kada su Momiru bile tek dvije godine.

U drugom braku sa Anđelijom Nežić iz Sarajeva, Milan je imao sina Živojina-Žižu.

Sudbina je htjela da i njegov drugi sin Živojin- njegova životna utjeha, kojeg je dobio u poznim godinama, mlad nastrada i to od ustaša 1941. godine.

Živojin je bio student ekonomije u Beogradu, a kako stoji u rodoslovu, uhvaćen je od ustaša i otjeran u Jasenovački logor gdje je ubijen.

Sudbina se gorko poigrala sa Milanom Hadživukovićem, velikim kulturnim i nacionalnim pregaocem. Prvom „sokolu“ Foče i BiH jedno krilo polomila je Ćehotina, a drugo zloglasna NDH.

Nova komunistička vlast dovršila je, naposlijetku, ono što su započeli austrijski okupatori- ukinula je Sokolski pokret i nacrtala granicu kičmom Hercegovine, na rijeci Tari, razdvojivši tako Foču i Drobnjak, postojbinu Hadživukovića i mnogih srpskih porodica u fočanskom kraju, a ta granica između istog naroda biće ozvaničena konačnim raspadom Jugoslavije devedesetih godina 20. vijeka.

U dubokoj starosti, zaboravljen i ostavljen od društva koje je tako mnogo zadužio, „soko polomljenih krila“ Milan Hadživuković preminuo je u Foči 1952. godine.

Sa trećom suprugom Kristinom, koja je preminula 1949. godine, nije imao djece, a uz njih dvoje u istoj grobnici leže Mihajlo-Mića Hadživuković, koji je i podigao spomenik, te njegova sestra Zorka- sin i ćerka Milanovog rođaka Đorđa Hadživukovića, strijeljanog 1914.

Milanova veleljepna kuća, sa dvadesetak metalnih vrata i prozora ukrašenih "demirima" izlivenim od gvožđa, nekad poznata kao „Dubrovačka kuća“, zbog primorskog stila gradnje, danas je u vlasništvu Komunalnog preduzeća „Izvor“.

Svojim nekadašanjim nazivom, ova kuća održavala je istorijsku povezanost Foče sa Dubrovnikom, koja seže još u vrijeme prije Turaka kada je na ušću Ćehotine u Drinu, kao važnom raskršću trgovačkih karavana, postojala svojevrsna dubrovačka kolonija. Ta veza je nastavljena i u vrijeme Turaka, a zatim i u doba pod Austrougarima, kada su fočanski trgovci robu dobavljali uglavnom preko Dubrovnika, a i svoju djecu na školovanje slali su u taj primorski grad. Upravo su i Milan Hadživuković i Risto Jeremić pohađali gimnaziju u Dubrovniku, u vrijeme kada je dubrovački srbokatolički pokret, predvođen katoličkim sveštenikom dum Ivom Stojanovićem, širio slobodarske ideje o ujedinjenju srpstva.

Kuća Milana Hadživukovića prije obnove

Kuću je državi, kako navodi Mira Jelić Hadživuković, pedesetih godina prošlog vijeka prodao jedan od Milanovih sestrića. Decenijama je bila u devastiranom stanju, a 2012. godine opština Foča i preduzeće „Izvor“ su je obnovili.

Odnedavno zvanično nazvana „Fočanska kuća“, trebalo je, kako je bilo planirano, da posluži kao prostor za umjetničke izložbe, ali ta zamisao nije u potpunosti zaživjela.

Milanova kuća je na privremenoj listi nacionalnih spomenika BiH, a nalazi se na uglu ulica Vuka Karadžića i Sokolske, jedne od rijetkih ulica sa očuvanom kamenom kockom- kaldrmom, mada dosta oštećenom, a čiji naziv čuva uspomenu na društvo koje je pola vijeka vodio nekadašnji vlasnik lijepe „Dubrovčanke“.

Kuća Milana Hadživukovića nakon obnove

Uz Sokolsku, u Foči danas postoji i Ulica Milana Hadživukovića, u naselju Dušanovo, čime se Foča, nakon višedecenijskog zaborava, bar donekle odužila ovom srpskom velikanu.

Novinar: Igor Janković
Izvor: Radio Foča

Podijelite vijest: