Priča o ratnoj bolnici spasa u Sokocu

Potresna svjedočenja o radu ratne bolnice u Sokocu, nedostatak osnovnih medicinskih sredstava, traumatična ranjavanja i spasavanja vojnika i drugi problemi u radu te ustanove opisani su u knjizi „Priče iz bolnice Glavnog štaba Vojske Republike Srpske u Sokocu“, koja je predstavljena u Srednjoškolskom centru u Foči. Autori su doktori Boriša i Miro Stojanović.

„Bolnica ponosa, nadanja i spasa“ podnaslov je ove dragocjene zbirke pripovijesti i svjedočenja o teškoćama sa kojima se susretalo osoblje te ustanove u Sokocu u ratnim okolnostima.

Akademik Marko Vuković prisjeća se da su srpski ljekari kroz kolonu vojnika UNPROFOR-a izašli iz Sarajeva bez ičega ostavljajući kompletne bolničke kapacitete. U prvom mahu najvažniji su, kako kaže, bili sanitetski kompleti JNA.

„Bez toga mi ne bi imali čime raditi. Ti kompleti su bili jako dobri. Sve je proticalo u teškim uslovima. Ostanete sa šesnaest dežurnih, ujutro četvorice nema i ne znate ni gdje su. Sve se to dešavalo i u Kasindolu. Moralo se popunjavati osobljem koje nema iskustvo ali se moralo raditi i radilo se. Veoma veliku uslugu našim ranjenicima učinili su medicinari, ljekari domova zdravlja i sestre koji su išli na teren, o njima nismo ništa napisali i to je grijeh i propust koji se moraju ispraviti. Oni su podmetali glavu gdje mnogi ne bi ni nogu“, sjeća se Vuković.   

Govoreći o uslovima i borbi za svaki život, akademik Mirko Šošić naglašava da su iskustva ljekara tog vremena neprocjenjiva te da je vrijeme da se shvati ko su Srbima prijatelji, a ko nije.

„Iz ovih zapisa, knjiga, memoara može naučiti mnogo o istoriji i životu. Može se otkriti mnogo toga sa kim smo živjeli i kakve smo iluzije imali o tome. Međutim, ta istorija se ponavlja i moramo to jednom prekinuti. Mi smo uvijek bili na oštećenoj strani. Ovakvo svjedočenje treba jednom dati konačnu ocjenu o tome. Možemo pričati šta hoćemo, ali te razlike koje smo osjećali u toku rata nisu od juče. To su razlike koje vučemo kroz vijekove. Vrijeme je da shvatimo da je dosta bilo žrtava“, opominje Šošić.   

Autor, Boriša Stojanović, hirurg, svoju profesionalnu karijeru započeo je sedamdesetih godina u Foči. Početkom ratnih zbivanja izbjegli ljekari srpske nacionalnosti osnovali su ratne bolnice u Sokocu i Palama gdje su i stanovali sa porodicama jer im je u Sarajevu ostala kompletna imovina.

„Krenuli smo sa nule i u hodu rješavali sva pitanja, počevši od hrane, lijekova, sanitetskog materijala i kadrovske popune. Nije bilo lako. Radili smo u izuzetno teškim uslovima ali smo znali da ćemo uspjeti jer smo imali stručan, odgovoran i kvalifikovan medicinski kadar, od ljekara opšte prakse, specijalista i akademika, do univerzitetskih profesora“, rekao je Stojanović za Radio Foču.  

Naglašava višestruki značaj bolnica osnovanih u ratu.

„Da nije bilo ratnih bolnica na tom terenu, desetine hiljada mladih, zdravih boraca danas ne bi bilo među nama. Tada smo imali samo tri bolnice na istoku, od Trebinja preko Foče do Zvornika. I dok bi ranjenik sa Romanije ili Olova došao do tih bolnica, iskrvario bi i umro. Naravno da je primarni zadatak bio zdravstveno zbrinjavanje ranjenika ali mi smo imali i drugu funkciju. Sanitetsko-zdravstveno osoblje zadržavalo je stanovništvo na tom području. Da nije bilo nas koji smo im pružali medicinsku pomoć, svi bi otišli i bez borbe bi predali taj dio našim neprijateljima“, rekao je autor.

Na promociji je pročitano i pismo Vinka Pandurevića, general-potpukovnika u penziji.

O knjizi je govorio i Vladan Bartula, dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Predstavljanje knjige uz prigodan umjetnički program organizovao je Srednjoškolski centar Foča.

Novinar: Vladimir Pantović
Izvor: Radio Foča